Pogrešan je i pravni stav tuženog da se penzijski staž utvrđuje samo na osnovu podataka iz njegove matične evidencije i da se tužiocu u staž osiguranja može uračunati samo vreme za koje je plaćen doprinos kod njega kao nosioca osiguranja a ne i vreme staža osiguranja za koje je plaćen doprinos kod drugog nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji.Primjenjujući ovakav stav tuženi se pozvao na odredbe člana 82. st. 1. i 5. Zakona o PIO („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/98) koji je stupio na snagu 31.07.1998. godine i koji se prema odredbama člana 143. mogao primijeniti samo ako je povoljniji za tužioca, obzirom da je podneo zahtjev prije njegovog stupanja na snagu (24. 7.1998.), a u suprotnom zakon koji je ranije bio na snazi. Odredbama člana 57. Statuta tuženog („Službeni list SR BiH“, broj 25/91) koji je donesen na osnovu ranije važećegZakona o PIO propisano je, da se rješenja o pravima iz PIO donose na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji i dokaza o činjenicama koje se ne registruju u matičnoj evidenciji, dok sam zakon nema bližih propisa o tome. Novi Zakon o PIO polazi od istih odredaba ali u članu 142. propisuje da će se penzijski staž ako o njemu nema podataka registrovanih u matičnoj evidenciji utvrditi na osnovu dokumentacije koju nabraja (radna knjižica, pravosnažno rješenje o penzijskom stažu, rješenje o prijemu u radni odnos i dr.) i drugih odgovarajućih dokumenata.Prema tome, penzijski staž se i po ranijem i po sada važećem Zakonu o PIO mogao utvrđivati u slučaju nedostatka podataka u matičnoj evidenciji na osnovu svakog dokumenta - isprave koji može poslužiti kao valjan dokaz o njegovom postojanju.Između tuženog i Zavoda MIO Mostar zaključen je Sporazum o ostvarivanju prava iz PIO u FBiH u junu 1999. godine pod brojem 01-183/99 (objavljen u „Službeni novinama Federacije BiH“, broj 39/99) koji je stupio na snagu i primjenjuje se od dana potpisivanja (član 14.), a koji između ostalog propisuje da se staž osiguranja ostvaren kod oba nosioca osiguranja priznaje pod istim uslovima, pa kako je tuženi potpisnik tog sporazuma koji ima karakter ugovora (član 82. stav 4. novog Zakona o PIO) bio je u obavezi da poštuje njegove odredbe bez obzira na datum podnošenja zahtjeva tužioca i na osnovu podataka u spisu (u spisu postoje dokazi o stažu osiguranja tužioca i plaćenim doprinosima u vremenskom trajanju dužem od 20 godina kod oba nosioca osiguranja, a tužilac ih prilaže i uz tužbu) ili pak dopunom postupka u smislu člana 239. stav 1. Zakona o upravnom postupku, utvrdi sve pravno relevantne činjenice za donošenje zakonitog rješenja po njegovom zahtjevu i otkloni sve naprijed izložene nedostatke prvostepenog rješenja, pa kako nije postupio na taj način i osporeno rješenje sadrži iste povrede odredaba upravnog postupka i doneseno je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i prvostepeno rješenje.Zato je ovaj sud tužbu uvažio i primjenom člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu.