Prema stanju u spisima, 10. jula 1985. godine dogodila se saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao radnik drugotuženog upravljajući motornim vozilom sa prikolicom, koje je u vreme štetnog događaja bilo osigurano kod prvotuženog.
Oštećeno vozilo osiguranika tužioca-autobusa u vreme štetnog događaja bilo je kasno osigurano kod tužioca.
Tužilac je svom osiguraniku u Švedskoj naknadio svu štetu, prevoz u Švedsku oštećenog autobusa, troškove putovanja putnika, popravku autobusa i štetu zbog stajanja autobusa zbog izvršene popravke, odnosno platio mu je ukupno 676.347 švedskih kruna.
Prvotuženi je 27. juna 1986. godine isplatio tužiocu iznos od 175.699,72 švedskih kruna.
Prvostepeni sud je utvrdio da su svi radovi na opravci autobusa koje je tužiočev osiguranik izvršio u Švedskoj bili potrebni radi dovođenja vozila u tehničko ispravno stanje i da nije bilo nekakvih luksznih i nepotrebih troškova.
Iz nalaza veštaka sud je utvrdio i da je tužiočev osiguranik mogao izvršiti popravku predmetnog vozila u Jugoslaviji, što bi smanjilo troškove popravke, a i popravka bi mogla da se izvede u roku od 30 dana.
Drugostepeni sud nalazi da se ova računanja štete i kursa valute posmatraju prema danu štetnog događaja, ali nije dao odgovor na navode žalbe zbog čega se tužiočevom osiguraniku ne bi mogli priznati troškovi popravke autobusa u zemlji tužioca, osim što postoji navođenje prvostepenog suda da je vozilo moglo biti popravljeno u Jugoslaviji za kraće vreme i za manji iznos popravke.
Vrhovni sud Srbije, nalazi da su privredni sudovi, rešavajući ovu pravnu stvar, pogrešno primenili materijalno pravo, zbog čega ni činjenično stanje nije pravilno utvrđeno.
Naime, Vrhovni sud Srbije ne prihvata stanovište privrednih sudova da se šteta imala ceniti samo prema danu izvršene isplate dela štete, kako to prvostepeni sud nalazi, odnosno prema danu štetnog događaja, kako nalazi drugostepeni sud.
Obaveza organizacije za osiguranje, kod štete, određuje se prema uslovima iz ugovora o osiguranju.
Jedan od osnovnih elemenata ugovora je osigurani iznos koji je poznat, u konkretnom slučaju to je iznos od 10.000.000 dinara.
Da bi se došlo do jednog pravičnog odnosa prava i obaveza, šteta se utvrđuje prema cenama u vreme štetnog događaja.
Tako utvrđena visina štete stavlja se u odnos prema osiguranoj sumi.
Ako utvrđeni iznos utvrđene štete, prema vremenu štetnog događaja ne prelazi iznos osigurane sume, organizacija za osiguranje dužna je da potpuno naknadi štetu.
Ako je ta šteta veća u vreme donošenja sudske odluke, naknađuje se ta šteta, dakle, kad i visina štete prema cenama u vreme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane sume.
Ako je iznos štete, utvrđen prema cenama u vreme štetnog događaja, veći od osigurane sume, obaveza organizacije za osiguranje se određuje prema srazmeri.
Između osigurane sume i tako utvrđenog iznosa štete privredni sudovi nisu utvrdili visinu štete na izloženi način, čime je povređeno materijalno pravo iskazano u propisu o osiguranju (član 54. i 55. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, koji je važio u vreme nastanka štete) i Zakona o obligacionim odnosima (član 189. stav 2.).
.....
Pored toga, pogrešno sudovi prihvataju nalaz veštaka da se obračun norme časova za popravku vozila uzima prema 1. julu 1988. godine, iako se šteta dogodila 10. jula 1985. godine, a prvostepena presuda je doneta 10. maja 1989. godine, što je neodrživo sa stanovišta napred iznetog pravnog stava Vrhovnog suda Srbije o načinu utvrđivanja visine štete.