Štampa Verzija za štampu

Ostvarenje korisnikovog zakonskog prava na otkaz usluge grejanja zavisi isključivo od tehničkih mogućnosti isporučioca toplotne energije la na osnovu otkaza isključi korisnika iz sistema grejanja. Samo ako takve mogućnosti nema, korisnik je u obavezi da i dalje plaća naknadu za toplotnu energiju Koja mu se isporučuje protiv njegove volje izražene u otkazu

Sud: Srbija: Viši privredni sud   Datum: 11.03.2004 Broj: Pž.1800/04
Abstrakt:

Prema stanju u spisima tužilac je tužbom - - predlogom za izvršenje na osnovu verodostojne isprave tražio naplatu neizmirenih računa po osnovu izvršenih usluga iz oblasti komunalne delatnosti i to za izvršene usluge grejanja, održavanja čistoće i za potrošenu vodu. Tuženi je u toku prvostepenog postupka istakao prigovor zastarelosti ističući da je tužba podneta po proteku zakonskog roka od godinu dana, te da je stoga tužiočevo potraživanje po citiranom osnovu zastarelo, pa je stoga pravilno prvostepeni sud imajući u vidu da se radi o materijalno pravnom prigovoru u toku postupka, na osnovu utvrđenih činjenica cenio osnovanost istaknutog prigovora, jer od njegove osnovanosti zavisi i odluka o tužbenom zahtevu. Pravilno je primenjeno materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, kada je istaknuti prigovor zastarelosti cenjen kao neosnovan od strane prvostepenog suda, jer nije protekao zakonom određeni rok u kome je tužilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze. Među parničnim strankama je sporno tužiočevo pravo na naplatu cene za isporučenu toplotnu energiju i za potrošenu vodu, s obzirom na to da je tuženi još u prigovoru na rešenje o izvršenju na osnovu verodostojne isprave doneto po predlogu poverioca - ovde tužioca istakao da tužiočevo potraživanje osporava zbog prigovora neispravnosti vodomera kojim je registrovana potrošnja vode veća od stvarno utrošene i zbog nekvalitetne isporuke toplotne energije za period na koji se odnosi potraživanje. Sporno je takođe utvrđivanje pravnog osnova za postojanje dužničko-poverilačkog odnosa između tužioca i tuženog. Pri nespornoj činjenici da tuženi u toku prvostepenog postupka nije pružio nijedan pismeni dokaz o izvršenoj reklamaciji u smislu odredbe člana 9. Odluke o načinu i uslovima proizvodnje, isporuke i korišćenja toplotne energije i u smislu odredbe člana 18. Zakona o komunalnim delatnostima odnosno s obzirom da tuženi u toku postupka nije pružio dokaze da je kod tužioca kao isporučioca toplotne energije i vode reklamirao nekvalitetnu isporuku toplotne energije odnosno cene za vodu registrovane kao potrošene na spornom vodomeru, to je tuženi kao korisnik toplotne energije i utrošene vode dužan da plati naknadu tužiocu, kao isporučiocu. Neosnovano se u žalbi navodi da tužilac bez pravnog osnova potražuje utuženi iznos. Naime, utvrđeno je da je tužilac isporučivao tuženom vodu i toplotnu energiju, a tuženi je istu bez ikakve rezerve i reklamacije koristio i ovakvom konkludetnom radnjom ugovor je zaključen. Kako je tužilac ispunio svoju obavezu i izvršio uslugu grejanja i isporuke vode, to je osnovano tužiočevo potraživanje, pa je prvostepeni sud pravilnom odlukom odlučio o tužbenom zahtevu. Dakle, tuženi je kao korisnik grejanja i vode dužan da plati cenu za isporučenu toplotnu energiju i cenu za registrovanu potrošnju vode po isporučenim računima, jer ne može zahtevati odgovarajuće sniženje cene zbog nekvalitetno izvršene usluge, ako nije pismeno reklamirao da je grejanje bilo nedovoljno odnosno da je registrovana potrošnja vode veća od stvarno utrošene. Tuženi nije dostavio dokaze o navedenoj reklamaciji, iako je teret dokazivanja navedenih činjenica na njemu. Stoga pravilno nalazi prvostepeni sud da je tužilac imao osnova za fakturisanje iznosa cene za isporučenu toplotnu energiju i vodu. Naime, tuženi bi stekao pravo da plati odgovarajući deo naknade srazmeran kvalitetu pruženih usluga odnosno tuženi bi bio dužan tužiocu umanjeni iznos naknade srazmeran pretpostavljenom kvalitetu pruženih usluga, da je dostavio relevantne, pouzdane dokaze da nije koristio toplotnu energiju u označenom periodu odnosno da je pismeno reklamirao loš kvalitet pruženih usluga. Kako tužilac nije dostavio relevantne pismene dokaze na napred navedene okolnosti, to je po pravilnom stanovištu prvostepenog suda tužilac stekao pravo na naplatu naknade za isporučenu toplotnu energiju i vodu. Tuženi se u žalbi osnovano poziva na to da tužilac ne može i nema pravo i ovlašćenje da silom nameće drugome njegove usluge grejanja, "jer je isporuka toplotne energije zakonska obaveza tužioca, ali korišćenje toplotne energije nije zakonska obaveza tuženog, već je to pravo tuženog, a ne vremenski neograničena obaveza tuženog, čiji prestanak bi zavisio isključivo od tužioca. Međutim, ostvarenje korisnikovog zakonskog prava na otkaz usluge grejanja zavisi isključivo od tehničkih mogućnosti isporučioca toplotne energije da na osnovu otkaza isključi korisnika iz sistema grejanja. Samo ako takve mogućnosti nema, korisnik je u obavezi da i dalje plaća naknadu za toplotnu energiju koja mu se isporučuje protiv njegove volje izražene u otkazu. Međutim, kako tuženi nije pružio nijedan pismeni dokaz u pogledu zahteva za isključenje iz sistema grejanja, to je u konkretnom slučaju tuženi dužan da plati isporučenu toplotnu energiju, iako mu je isporučena protiv njegove volje. Navodi tuženog da se na okolnosti da li je tuženi mogao uopšte imati grejanje i na okolnosti fakturisanih i stvarno utrošenih količina vode, te ispravnosti vodomera, moralo sprovesti veštačenje, nisu razmatrani u postupku po žalbi, jer isti nisu iznošeni u toku prvostepenog postupka odnosno do zaključenja glavne rasprave, pa stoga shodno članu 496a. ZPP, u žalbi mogu biti izneti samo ukoliko tužilac dokaže da ih nije mogao bez svoje krivice izneti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Sledstveno tome, iz priloženih i izvedenih dokaza može se zaključiti da je tuženi preuzeo na sebe obavezu da isplati cenu za isporučenu toplotnu energiju i vodu, po priloženim računima, iz kojih razloga sud nalazi da su žalbeni navodi neosnovani odnosno nepotvrđeni drugim pravno relevantnim dokazima. Stoga je prvostepeni sud, imajući u vidu da je isporukom toplotne energije i vode tuženom, za njega nastala obaveza plaćanja, te da on shodno članu 219. ZPP, nije dostavio dokaze da je izmirio svoje ugovorne obaveze, a teret dokazivanja je bio na njemu, pravilno obavezao tuženog da tužiocu plati cenu za izvršene komunalne usluge, uz zateznu kamatu za period docnje, sve shodno članu 277. ZOO. Dakle, pravilno je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud primenio materijalno pravo kada je shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima obavezao tuženog na plaćanje zatezne kamate po zakonskoj stopi za označene periode docnje u izmirenju računa tužiocu, imajući u vidu da se radi o potraživanjima na ime usluga koje se povremeno obračunavaju, s obzirom da visina duga po svakom pojedinačnom računu nije unapred poznata tuženiku, već tuženi dostavom računa biva obavešten o visini svog dugovanja po tom osnovu, a imajući u vidu da tuženi nije sporio dospelost dugovanja odnosno prijem navedenih računa.