APSTRAKTNA OPASNOST
|
Apstraktna opasnost postoji, ako opasnost nije nastupila za neko
pravno dobro, ali je uopšte uzev mogla da nastupi. To bi bio slučaj
ako, na primer čuvar ostavi nemoćno lice na drumu, pa ni jedna kola
nisu drumom naišla u vreme dok je nemoćno lice bilo bez
čuvara.[1] Dakle, to je posredna mogućnost da dodje do
povrede zaštićenog dobra. Ona se definiše i kao mogućnost
da se jednom radnjom stvarno prouzrokuje opasnost za izvesno dobro, ali u
konkretnom slučaju ta opasnost nije nastupila.[2] Prema Lj. Jovanoviću, apstraktna opasnost
postoji onda kada opasnost nije nastupila za neko dobro, ali je postojala
izvesna mogućnost da nastupi, to jest apstraktna opasnost postoji kad
posledica nije bila verovatna ali je bila moguća.[3] Krivična dela apstraktne opasnosti su
apstraktna dela ugrožavanja. Kod ovih krivičnih dela, radnja
krivičnih dela je po svojoj prirodi takva, da je podobna da prouzrokuje
stvarnu opasnost iz koje može rezultirati povreda nekog pravnog dobra.
Znači, bez obzira na činjenicu što do stvarne opasnosti nije
došlo, sama radnja je takva da je verovatnoća za nastupanje
opasnosti prema svim iskustvenim pokazateljima veoma realna. Ono što je bitno kod ovih
krivičnih dela je što se ovde radi o apsolutnoj pretpostavci
opasnosti, tako da se ne može dokazivati da, u konkretnom slučaju,
mogućnost povrede uopšte nije nastupila. Ovakav stav se pravda
time, što je kod ovih krivičnih dela opasnost samo zakonodavni
motiv inkriminacije, pa se apsolutno (neoborivo) pretpostavlja da je opasnost
mogla nastupiti, čim je izvršena radnja krivičnog dela.[4] S toga, kod krivičnih dela
ugrožavanja sa apstraktnom opasnošću, opasnost nije sastavni
deo bića krivičnog dela, pa se i ne dokazuje njeno nastupanje,
već je dovoljno samo izvršenje radnje. I apstraktna i konkretna opasnost, po
svojoj prirodi, isto, i jedna i druga predstavljaju mogućnost
oštećenja ili uništenja zaštićenog pravnog dobra.
Razlika izmedju ove dve opasnosti je samo u kvalitetu, odnosno identitetu
ispoljavanja. Ukoliko je intenzitet opasnosti niži, to jest ukoliko je
stepen verovatnoće za nastupanje povrede manji, radi se o apstraktnoj
opasnosti. Sa porastom stepena verovatnoće, opasnost postaje sve
realnija, tako da u odredjenom trenutku prerasta u konkretnu opasnost.
Konkretna opasnost izrasta iz apstraktne i samo je njen nastavak u
uzročnom lancu. Niz problema sa kojima se čovek danas
sreće doneo je savremeni život. Iako je razvitak ljudskog
života rukovodjen pre svega potrebom da se stvore najpogodniji uslovi za
bezbedan život i pored toga, nije sve tako. Čovekov život je
svakim danom sve više ugrožen i izložen veoma brojnim i
različitim opasnostima, koje se sreću u manjoj ili većoj meri,
u svim oblastima života. Davno je, i s pravom istaknuta misao da
automobil nije luksuz, već samo potreba savremenog čoveka. U nizu
drugih, takvih potreba i automobil je zauzeo svoje mesto. Život je
postao suviše dinamičan i brz da bi se mogao zamisliti bez
automobila. Kada je reč o javnom saobraćaju, stvar se, medjutim,
menja i postaje mnogo komplikovanija. Razvoj železničkog, brodskog
i avionskog saobraćaja takodje sve više uzima
maha. Uprkos izuzetno prisutnoj energetskoj krizi, sve se više putuje. I
da taj, u ovom slučaju spoljni faktor nije stupio na scenu, kao jedan od
mogućih "spasitelja", pred sve više prisutnim
nesrećama, bolje rečeno često tragedijama, ljudski rod bi i
dalje plaćao danas svojoj dalekovidnosti i svojoj genijalnosti u ovom
domenu. Mora se reći da je uticaj ovog, novog faktora još uvek
malog značaja. Opasnost postaje svakodnevni pratilac. Bez nje, današnji
život je teško zamisliti. Pred takvim stanjem, ni krivično
pravo nije moglo dugo ostati zatvorenih očiju. Pojam opasnosti, kao
posledice, kao posledice izvsnih ljudskih radnji, sigurno je, uprkos mnogim
prigovorima, zauzimao i zauzeo svoje mesto i medju odredbama krivičnog
prava. |
Pod posledicom krivičnog dela, podrazumeva se promena
proizvedena u spoljnom svetu, koja se može pojaviti u dva oblika, kao
povreda i kao ugrožavanje. Povreda označava posledicu
krivičnog dela kod koje se promena u spoljnom svetu sastoji u
uništenju ili oštećenju nekog pravnog dobra. Ugrožavanje
označava onu posledicu krivičnog dela kod koje se promena u
spoljnom svetu sastoji u stvaranju opasnosti, odnosno mogućnosti da se
prouzrokuje povreda. Dok je pojam povrede, kao posledice
krivičnog dela, sam po sebi jasan, dotle u pogledu prirode i
značaja ugrožavanja, u teoriji krivičnog prava, ne postoji
potpuna saglasnost. Naime, u vezi sa ovim pitanjem, postoje dva
različita shvatanja: objektivno i subjektivno.[5] Po subjektivnom shvatanju, moguće je
da sa izvršenjem neke radnje nastupi neka promena (dejstvo) u spoljnom
svetu, ako se prema iskustvu može očekivati da će doći do
povrede. Prema tome, za razliku od objektivnog shvatanja, gde se radi samo o
nastupanju ili nenastupanju povrede (o povredi kao isključivoj vrsti
posledice krivičnog dela), sa subjektivnog gledišta, i opasnost
može da postoji kao vrsta posledice krivičnog dela, što
znači da i mogućnost proizvodjenja povrede može biti izvesna
promena u spoljnom svetu, odnosno vrsta posledice krivičnog dela. S tim
u vezi, može se reći da postoje izvesne radnje koje se, posmatrane
objektivno, pojavljuju kao opasne, jer se javljaju kao pojave koje su podobne
uopšte, prema opštem iskustvu da proizvedu izvesnu promenu u vidu
povrede. Tako, kod krivičnog dela
uništenje, oštećenje ili uklanjanje znakova kojima se
upozorava na opasnost, iz člana 192
KZ RS, već samo uništenje, oštećenje ili pak
ukpanjanje navedenih znakova, može da dovede do povrede života i
tela ljudi, odnosno imovine većeg obima. Stvaranje takve
mogućnosti, već predstavlja izvesnu promenu u odnosu na ranije
stanje kada ta mogućnost nije postojala. Dakle, i sama opasnost da se
prouzrokuje izvesna povreda, predstavlja posledicu krivičnog dela u
smislu izvesne promene u spoljnom svetu. U kontekstu toga, može se
zaključiti da se kod krivičnih dela ugrožavanja posledica
sastoji u opasnosti od nastupanja povrede, a ta opasnost može se
definisati kao mogućnost za nastupanje povrede nekog pravnog dobra. Mogućnost za nastupanje povrede nekog
pravnog dobra može biti manja ili veća, može se stepenovati.
Kod krivičnih dela kod kojih je mogućnost za nastupanje povrede
manja, radi se o nižem stepenu opasnosti. Tako, može se dogoditi da
opasnost uopšte nije nastupila, ali da je radnja krivičnog dela
bila takva da je moglo doći do nastupanja opasnosti. Dakle,
krivična dela ugrožavanja dele se na krivična dela konkretne i
krivična dela apstraktne opasnosti. Tako, krivična dela konkretne
opasnosti, nazivaju se pravim ili konkretnim krivičnim delima
ugrožavanja, kod njih opasnost za nastupanje povrede nekog pravnog dobra
stvarno je nastupila, medjutim, do povrede nije došlo, ali ne zbog toga
što radnja krivičnog dela nije bila podobna da proizvede tu
povredu, već zbog nekih drugih okolnosti koje se nalaze van
krivičnog dela i njihovog učinioca. Tako kod krivičnog dela ugrožavanje
javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom, iz člana
197 KZ RS, ako izvršilac uništi saobraćajni
uredjaj koji služi bezbdnosti javnog saobraćaja i tako dovede u
opasnost život ili telo ljudi, ili imovinu većeg obima, ali do
povrede nekog od pravnih dobara ne dodje, jer je drugo lice blagovremeno
obavestilo o nastaloj opasnosti.Kod ovih krivičnih dela neophodno je
imati u vidu što kod njih opasnost ulazi u sam pojam krivičnog dela,
ako nema te opasnosti, krivično delo ne postoji. Konkretna opasnost za
nastupanje povrede nekog pravnog dobra mora se dokazati. Što se tiče krivičnih dela
apstraktne opasnosti, ona se nazivaju nepravim ili apstraktnim delima
ugrožavanja, kod njih opasnost od povrede u konkretnom slučaju nije
neposredno nastupila. Ali, preduzeta radnja takve je prirode da stvarno
može prouzrokvati povredu nekog pravnog dobra. Posmatrano uopšte,
ovakva radnja se (in apstracto)
pojavljuje kao podobna da proizvede povredu nekog pravnog dobra. Posmatrano
uopšte, ovde bi značilo na osnovu iskustva koje se zasniva na nizu
istih ili veoma sličnih slučajeva. Bitno je kod ovih krivičnih
dela što se radi o apsolutnoj pretpostavci opasnosti, tako da se ne
može dokazivati da u konkretnom slučaju mogućnost povrede
uopšte nije nastupila. Takav stav, pravda se time, što je kod ovih
krivičnih dela opasnost samo zakonodavni motiv inkriminacije, te se
asolutno-neoborivo pretpostavlja da je opasnost mogla nastupiti, čim je
izvršena radnja krivičnog dela. Krivična dela koja imaju za svoju
posledicu opasnost za povredu nekog pravnog dobra, unela su u krivično
pravo niz novih problema. Najpre, postavlja se pitanje zašto
krivični zakoni u svoje sisteme uvode krivična dela
ugrožavanja i zar nije dovoljno da postoje samo krivična dela
povrede, pri čemu se kažnjava i za pokušaj tih krivičnih
dela? Upravo, to je suština, a i glavni prigovor pristalica stava da
krivična dela ugrožavanja ne trebaju biti predvidjena u
krivičnom zakonodavstvu. U odgovoru na postavljeno pitanje,
može se reći da se kod krivičnih dela ugrožavanja radi o
sprpvpdjenju odredjene linije pravne zaštite: zakon ovom konstrukcijom
postiže da se jedno krivično delo smatra dovršenim i pre nego
što je došlo do povrede zaštićenog pravnog dobra.
Kažnjavanje za dela ugrožavanja ima svoj kriminalno-politički
rezon u prvom redu kao preventivna mera.[6] U tom smislu, na X Kongresu Medjunarodnog
udruženja za krivično pravo, koji je održan 1969. godine u
Rimu, u okviru I sekcije koja je raspravljala o krivičnim delima
dovodjenja u opasnost, u zaključcima je rečeno da kažnjavanje
za dovodjenje u opasnost predstavlja samo poslednje sredstvo koje će
nadoknaditi nedostatke van krivičnih preventivnih sredstava i metoda.[7] Medjutim, imajući u vidu upravo te,
kriminalnopolitičke razloge koji su doveli do uvodjenja u krivično
pravo ove kategorije krivičnih dela, u zaključcima koje je usvojio
spomenuti Kongres, posebno je istaknuto da zakonodavna politika koja zasniva
krivičnu odgovornst za samo izazivanje opasnosti, nije suprotna
opštim principima krivičnog prava, ali pod uslovom da takva
politika poštuje zahteve principa zakonitosti, posebno izbegavajući
formulacije koje su suviše uopštene ili neprecizne.[8] Ovakav zaključak, posledica je stanja
u krivičnom pravu, do koga su dovela ova krivična dela. Ni u
teoriji krivičnog prava, ni u sudskoj praksi ne postoje izgradjeni i
čvrsti kriterijumi na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo
utvrditi postojanje krivičnih dela ugrožavanja, bilo da se radi o
konkretnoj, bilo, i još u većoj meri o apstraktnoj odgovornosti. |
Krivična dela apstraktne opasnosti protiv bezbednosti javnog
saobraćaja u našem krivičnom pravu, zastupljena su u malom
broju. Pre svega, to su krivična dela predvidjenja u Krivičnom
zakonu SRJ, a potom i krivična dela predvidjena krivičnim zakonima
republika. U krivična dela predvidjena
Krivičnim zakonom SRJ spadaju: 1. Otmica vazduhoplova, član 240
KZ SRJ, 2. Uništenje i uklanjanje znakova koji
služe bezbednosti vazdušnog saobraćaja, član 242
KZ SRJ, i 3. Zloupotreba telekomunikacionih znakova, član 243
KZ SRJ U krivična dela predvidjena
Krivičnim zakonom RS spadaju: 1. Uništenje, oštećenje ili
uklanjanje znakova kojima se upozorava na opasnost, član 192
KZ RS, i 2. Nepropisna predaja saobraćaju
eksplozivnog ili zapaljivog materijala, član 200
KZ RS. Dakle, kako se i vidi, radi se o
krivičnim delima, koja su medjusobno u velikoj meri različita, a
ono što im je zajedničko, to je njihova posledica-apstraktna
opasnost za život ljudi i imovinu, većeg obima. Kod ovih krivičnih dela, već samo
preduzimanje radnji krivičnog dela, stvara se mogućnost za
nastupanje posledice, te se iz mog razloga i postavlja pitanje utvrdjivanja
uzročnog odnosa izmedju radnje krivičnog dela i apstraktne
opasnosti za povredu odredjenog pravnog dobra, kao posledice ovih
krivičnih dela. Iz tih razloga naredni deo ovoga rada
biće posvećen utvrdjivanju uzročnog odnosa kod ovih
krivičnih dela. |
Jedan od najtežih problema sa kojima se
krivično ptavo oduvek suočavalo, predstavlja utvrdjivanje
uzročnog odnosa izmedju radnje i posledice krivičnog dela. Kako ova
konstatacija važi za krivična dela kod kojih se posledica sastoji u
povredi nekog pravnog dobra, u toliko pre odnosi se na krivična dela
ugrožavanja, koja su kao što se zna po svojoj prirodi u izvesnom
smislu sporna. Utvrdjivanje uzročnog odnosa u teoriji
krivičnog prava, kod krivičnih dela ugrožavanja uopšte,
zasniva se na utvrdjivanju hipotetičkog uzročnog toka, koji sud
mora utvrditi na osnovu iskustva i okolnosti svakog konkretnog slučaja,
posebno s obzirom na karakter i meru kršenja propisa. To znači da se neko sadašnje
stanje izvedeno radnjom, neizbežno mora staviti u odnosa sa
zamišljenim budućim stanjem i tako doći do procene o
mogućnosti da se sadašnje stvarno stanje produži na
budući dogadjaj.Odnosno, ustanovljavanje opasnosti predpostavlja sud o
opasnosti i to jedan sud koji ne prosudjuje stvari, već zamišljeni
hipotetički tok uzročnosti i to sa stajališta da li se taj
uzročni tok pokazuje kao moguć s obzirom na ljudsko iskustvo.[9] |
Uopšte uzev, smatra se da je jedno od
veoma važnih i složenih pitanja, koje se odnosi na problematiku
krivičnih dela ugrožavanja, pitanje medjusobnog odnosa konkretne i
apstraktne opasnosti, kao posledica, koje spadaju u istu grupu, ali
istovremeno medjusobno se razlikuju. Kako je napred i navedeno, kada je
mogućnost za povredu nekog pravnog dobra višeg intenziteta, u tom
slučaju radi se o konkretnoj opasnosti, kao posledici izvesne radnje.
Medjutim, ako je intenzitet mogućnosti za nastupanje povrede nižeg
intenziteta, tada se radi o posledici u vidu apstraktne opasnosti.
Znači, razlika izmedju krivičnih dela konkretne i krivičnih
dela apstraktne opasnosti je u intenzitetu mogućnosti povrede
zaštićenog dobra.[10] Jer, , kako je pravilno uočeno, svaka verovatnoća (koliko
god bio visok njen stepen) dopušta, pa čak i predpostavlja,
suprotne mogućnosti i verovatnoće.[11] Kao što se i vidi, u oba slučaja, radi se o
mogućnosti nastupanja povrede kao posledice krivičnog dela, a
razlika je sam u intenzitetu te mogućnosti. Sa porastom intenziteta mogućnosti za
nastupanje povrede, odnosno sa porastom intenziteta opasnosti, opasnost,
dakle, gubi sve više karakter opšte opasnosti da bi, u odredjenom
momentu, postala konkretna opasnost. Radi se, dakle, o jednom
dijalektičkom prerastanju kvantiteta u kvalitet.[12] Tako, na primer, kod krivičnog dela uništenje i uklanjanje
znakova koji služe bezbednosti vazdušnog saobraćaja, iz člana 242
KZ SRJ, ukoliko nastupi mogućnost za povredu života i tela ljudi,
odnosno imovine i to visokog intenziteta, postojaće konkretna opasnost,
a ne više samo apstraktna opasnost za povredu ovih pravnih dobara,
što upravo znači da više neće postojati ovo krivično
delo, kao krivično delo apstraktne opasnosti, već krivično
delo ugrožavanja bezbednosti leta vazduhoplova, iz člana 241
KZ SRJ, kao krivično delo konkretne opasnosti. Dakle, usled porasta
intenziteta mogućnosti za nastupanje povrede, apstraktna opasnost u tom
slučaju prerasta u konkretnu opasnost. Na taj način ovo
krivično delo menja svoj karakter i postaje teže krivično
delo. Medjutim, ovakva situacija nije tako
jednostavna, ona pre svega zahteva rešenje pitanja razgraničenja
konkretne i apstraktne opasnosti. Kao što je već rečeno, u
teoriji krivičnog prava, polazi se od toga da je konkretna opasnost,
bliska mogućnost neposrednog oštećenja zaštićenog
pravnog dobra, odnosno kao stvarna, neposredna i bliska opasnost.[13] Praktično posmatrajući ovu razliku, moglo bi se doći
na isto stanovište: da je u pitanju intenzitet opasnosti koji je svakako
viši kada se radi o bliskoj i neposrednoj opasnosti (krivična dela
konkretne opasnosti), nego u slučajevima kada se radi samo o daljoj,
odnosno posrednoj opasnosti da dodje do povrede (krivična dela
apstraktne opasnosti). Odrediti kada postoji konkretna opasnost nije lako.
Zato treba ustanoviti odredjene kriterijume. Time se i zakonodavac rukovodio
kada je za odredjene granice konkretne opasnosti kod krivičnog dela
ugrožavanja javnog saobraćaja uzeo, da je to laka telesna povreda
drugog lica ili imoninska šteta preko tri hiljade novih dinara (član 195.
KZ RS). Naime, ovakva odredba, u odnosu na odredjivanje granice konkretne
opasnosti kao posledica kod ovog krivičnog dela, nije postojala u
ranijem krivičnom zakonodavstvu. Takvo stanje stvaralo je velike
teškoće kod odredjivanja konkretne opasnosti.Usled toga, postojala
su čak i mišljenja, da je konkretnu opasnost trebalo
isključiti iz mogućih posledica krivičnih dela protiv
bezbednosti javnog saobraćaja.[14] Na ovaj način, utvrdjena je objektivna granica kojom se
odredjuje konkretna opasnost. Ukoliko navedeni uslov ne postoji, onda
neće postojati ni konkretna opasnost. Znači, radilo bi se samo o
apstraktnoj opasnosti. Shodno istaknutoj situaciji, mogu se
postaviti sasvim opravdano dva pitanja: Prvo, pojavljuje se situacija kada
krivično delo konkretne opasnosti, kao teži vid krivičnog
dela, preraste u krivično delo apstraktne opasnosti, time, što se,
u konkretnom slučaju intenzitet opasnosti za nastupanje povrede
pojavljuje kao niži od onog koji je neophodan za postojanje
krivičnog dela konkretne opasnosti, te da li u kontekstu toga,
krivično delo konkretne opasnosti može da preraste u krivično
delo apstraktne opasnosti? U odgovoru na ovo pitanje mora se poći
od već iznete konstatacije da su krivična dela čija se
posledica sastoji u ugrožavanju, proizvod potreba kriminalne politike.
Kao takva, ona, na izvestan
način zadiru u osnovne principe krivičnog prava i krivične
odgovornosti. S tog razloga s pravom je istaknuta potreba poštovanja
principa zakonitosti u ovoj oblasti. Imajući u vidu taj zahtev, na
postavljeno pitanje se ne može potvrdno odgovoriti. Drugim rečima,
ako u jednom ponašanju ne postoje sve karakteristike krivičnog dela
konkretne opasnosti, ne sme se, samim tim, zaključiti da postoji
krivično delo apstraktne opasnosti. Krivična dela apstraktne
opasnosti postoje samo u slučajevima kada su izričito predvidjena u
krivičnom zakonu. Van tih slučajeva, upravo zbog svoje
specifičnosti ova krivična dela ne postoje. Medjutim, to ne
znači da u navedenom slučaju ne bi mogao postojati prekršaj. Drugo, u vezi sa postavljenim problemom,
postavlja se pitanje odnosa izmedju krivičnih dela apstraktne opasnosti
i prekršaja. Svako uključivanje u javni
saobraćaj sadrži, tačnije rečeno, podrazumeva izvesnu
opasnost za proizvodjenje povrede. Naravno, stepen ove opasnosti nije takav
da bi zahtevao bilo kakvu intervenciju zakona. Krivičnopravno, (podrazumevajući
ovde i administrativno kazneno) ova apstraktna opasnost postaje relevantna,
po pravilu, tek onda kada se pojedinac u saobraćaju ponaša u
protivnosti sa nekim pravno normiranim ili inače priznatim pravilima
koje opasnost ograničavaju, do one donje granice kod koje apstraktna
opasnost još uvek postoji, ali u granicama društveno tolerisanog
rizika.[15] Drugim rečima, apstraktna opasnost je
posledica, kako prekršaja protiv javnog saobraćaja, tako i izvesnih
krivičnih dela ugrožavanja javnog saobraćaja. Razlika je u
tome što je stepen apstraktne opasnosti kod krivičnih dela takav,
da ipak zahteva intervenciju krivičnog zakona. Kada je to slučaj,
odredjeno je u krivičnom zakonu, upravo zbog teškoća oko
razgraničenja ove dve stvari. |
Već je navedeno da kažnjavanje za
krivična dela čija se posledica sastoji u apstraktnoj opasnosti,
predstavlja samo poslednje sredstvo koje treba da nadoknadi vankrivičnih
preventivnih mera. Svakako da ova konstatacija predstavlja polaznu tačku
za razmatranje pitanja kažnjavanja za ova kriviča dela. Inače,
za ova krivična dela, naše krivično zakonodavstvo predvidja
dosta oštre kazne, što posebno važi za krivična dela
protiv bezbednosti vazdušnog saobraćaja. Tako, za krivično
delo otmice vazduhoplova, zaprećena je kazna zatvora od najmanje jedne
godine, član 240
stav 1 KZ SRJ, za krivično delo uništenje i uklanjanje znakova koji
služe bezbednosti vazdušnog saobraćaja, zaprećena je
kazna zatvora do tri godine, član 242.
stav 1 KZ SRJ. Za krivično delo uništenje, oštećenje ili
uklanjanje znakova kojima se upozorava na opasnost, zaprećena je kazna
zatvora do jedne godine, član 192 KZ RS,
a ista kazna zaprećena je i za krivično delo nepropisna predaja
saobraćaju eksplozivnog ili zapaljivog materijala, član 200
KZ RS. B. Čejović ističe da se u
diskusijama o kaznenoj politici, za krivična dela protiv bezbednosti
javnog saobraćaja, ne retko čuju mišljenja da je kaznena
politika neadekvatna i da bi kazne za ova krivična dela trebalo
pooštriti. Doduše, ističe dalje, da ova primedba u prvom redu,
odnosi se na krivična dela konkretne opasnosti i povrede, ali ona ne
mimoilazi ni krivična dela apstraktne opasnosti, o kojima je ovde
reč, te da se ovakve primedbe ne bi mogle prihvatiti, naime,
kriminalitet u oblasti javnog saobraćaja je, slobodno se može
reći, više nego u drugim oblastima, uslovljen mnogobrojnim i
različitim faktorima. To je, na prvom mestu, stanje puteva na kojima se
odvija javni saobraćaj. Iako se ono, iz dana u dan, poboljšava,
ipak, ni iz daleka, ono ne zadovoljava, ponekad, elementarne uslove za
bezbednost odvijanja javnog saobraćaja. A to, svakako, utiče na
broj saobraćajnih nesreća, odnosno krivičnih dela. S druge
strane, tehnička neispravnost vozila, koja predstavlja jedan od
najvažnijih uslova za bezbednu vožnju, često je takva da tu
vožnju stavlja pod veliki znak pitanja. Bolje rečeno, već samo uključivanje u
saobraćaj tehnički neispravnog vozila, stvara opasnost od
saobraćajne nesreće. A, nažalost, svedoci smo sve većeg
broja tehnički neispravnih vozila. Najzad, veliki broj saobraćajnih
nesreća prouzrokovan je greškom pešaka, odnosno žrtve. Dakle u spletu svih navedenih okolnosti,
izvršilac krivičnog dela često nije jedini uzrok koji dovodi
do saobraćajnog udesa. Može li se onda sva odgovornost za saobraćajnu
nesreću svaliti isključivo na njega. U svakom slučaju, on je
krivično odgovoran i mora da bude kažnjen za delo koje je
izvršio, ali samo u granicama svoje krivične odgovornosti,
posmatrane u objektivno-subjektivnom smislu (prouzrokovanje posledice odredjenom
radnjom vinost izvršioca). Svako proširivanje krivične
odgovornosti izvan ovih granica, bez obzira o kojim se krivičnim delima
radi, znači priklanjanje sistemu objektivne odgovornosti, što je u
krivičnom pravu nedovoljno. Težnja ka objektivizaciji krivične
odgovornosti za krivična dela protiv bezbednosti javnog saobraćaja,
kao i objektivizaciji krivične odgovornosti uopšte, ne može da
nadje svoje mesto u krivičnom pravu. Krivično pravo je samo jedna,
često poslednja etapa, odnosno poslednje sredstvo za sprečavanje
ovih pojava. Krivično pravo se mora posmatrati i prihvatiti samo na taj način, a ne kao isključivo
sredstvo koje treba da nadoknadi sve propuste učinjene u drugim
oblastima, time što bi pooštrenim kažnjavanjem
saobraćajnih delinkvenata uticalo na poboljšanje već
zabrinjavajućeg stanja u javnom saobraćaju. Samo zajedničkim
naporima svih, na planu poboljšanja uslova u svim navedenim oblastima
može se postići bolje stanje, odnosno smanjiti broj saobraćajnih
nesreća. Dakle, ne samo isključivo merama krivičnopravne
prirode. Iz ovog razloga, neprihvatljivi su zahtevi za pomeranje granice
krivične odgovornosti i za pooštravanje kaznene politike u ovoj
oblasti. Može se konstatovati, da se za trenutak
izašlo iz okvira razmatranja apstraktne odgovornosti krivičnih dela
protiv bezbednosti javnog saobraćaja, medjutim, treba konstatovati da se
radi o pitanjima koja su veoma bliska apstraktnoj opasnosti, kao posledici
krivičnog dela, s obzirom da usvajanje apstraktne i konkretne opasnosti,
kao posledice krivičnog dela, ne predstavlja ništa drugo, već
priznanje objektivne odgovornosti kao merila koje uslovljava krivičnu
odgovornost, a ovo znači da se ovakvi slučajevi moraju, izvesno je,
svesti na najnužniju meru, odnosno u onim slučajevima kada je
odgovornost za takvu posledicu sasvim neophodna, u cilju postizanja
odgovarajućih efekata. |
Požarevac, mr Dragan
Ilić |
Postavqeno na Sajt |
16.12.2001. godine |
|
Broj reči |
3659 |
|
Rad pripremio za sajt Jovan Stanojević |
[1]. M. Djordjević: Krivično pravo-opšti deo, str. 77.
[2]. J. Tahović: Krivično pravo, 1961. godine, str. 106.
[3]. Lj. Jovanović: Krivično pravo-opšti deo, str. 83.
[4]. B. Čejović: Krivično pravo-opšti deo, str. 115.
[5]. T. Živanović: Osnovi krivičnog prava-opšti deo,
Beograd, 1935. godine, str. 142.
[6]. F. Bačić: Krivično pravo-opšti deo, Zagreb, 1978.
godine, str. 156.
[7]. Revue Internationale de droit penal, br. 1-2, 1969. godine.
[8]. Ibid., 7.
[9]. Z. Šeparović: Krivično pravo-posebni deo, knjiga II,
Zagreb, 1979. godine, str. 164.
[10]. F. Bačić: op. cit. str. 156.
[11]. V. Vodinelić: O verovatnom mišljenju veštaka u
krivičnom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu,
3-4, 1978. godine, str. 557.
[12]. D. Atanackocić: Krivično delo ugrožavanje javnog
saobraćaja, Beograd, 1967. godine, str. 35.
[13]. B. Zlatarić: Krivični zakonik u praktičnoj primeni, II
knjiga, Zagreb, 1958. godine, str. 493.
[14]. P. Kobe: Krivična dela ugrožavanja javnog saobraćaja u
sudskoj praksi i krivično-pravnoj
teoriji, Jugoslovenska revija za
kriminologiju i krivično pravo, br. /1964.
[15]. Ibid., 14.
[16]. D. Atanacković: Problem razgraničenja dela ugrožavanja
javnog saobraćaja iz člana 271 stav 1 KZ od
odgovarajućih prekršaja, Pravni život, br. 3/1961, str.
53.