ALKOHOLEMIJA I VOZAČKE SPOSOBNOSTI |
Uticaj alkohola na ljudski organizam i
njegove višestruke posledice zbog tog uticaja, proučavao je veliki
broj stručnjaka iz raznih naučnih disciplina. Takvo
multidisciplinsko proučavanje ovog interesantnog problema, naročito
tokom Nekoliko poslednjih decenija, doprinelo je
da je da objavljen veliki broj stručnih i naučnih radova. Tako su
dobijena nova i proširena ranija saznanja o štetnim efektima
alkohola na ljudsko zdravlje, život i materijalno bogatstvo. Intenzivni
razvoj industrijalizacije, a posebno saobraćaja, nije praćen
odgovarajućim kritičkim odnosom prema zloupotrebi alkohola.
Medjutim, alkohol je uzimao i sve više uzima neslućen broj ljudskih
života, narušava ljudsko zdravlje i uništava materijalna
dobra. Da bi se sa jasnoćom moglo govoriti o alkoholu u
saobraćajnoj delinkvenciji, neophodno je učiniti kraći osvrt
na njegov istorijat, osobine i zbivanja u organizmu pod njegovim dejstvom. Može se reći da je reč
alkohol izvedena od arapske reči "al-kohol", kako se nazivao veoma
fini prašak antimonijskog sulfida, koji su žene starog istoka
upotrebljavale za dobijanje lepšeg tena lica i sjaja u očima. Sam
naziv alkohol obuhvata više vrsta sličnih, ali po načinu
dobijanja, poreklu i dejstvu na ljudski organizam različitih jedinjenja. Alkoholizam predstavlja složen ne samo
mediko-biološki, već i socijalni problem. Pojam "alkoholizam" do
danas nije precizno i uže sadržajno odredjen, već u njegovoj
upotrebi još uvek vlada odredjena zbrka u označavanju osnovnih
pojmova, kao što su: alkoholizam, hronični alkoholizam, pijanstvo,
hronična alkoholna intoksikacija, alkoholna bolest, zloupotreba alkohola
itd. Medjutim, u svakodnevnom životu pod pojmom alkoholizam, podrazumeva
se duža, stalna ili povremena upotreba alkohola sa sledstvenim
narušavanjem zdravlja i alkoholisanost organizma kao faktor
delinkvencije. Problem alkoholizma, uočen je najpre na
planu kriminaliteta, što se vidi iz krivično-pravnih propisa kod
antičkih država.[1] Na zakonodavstvo toga doba, uticala su
različita mišljenja državnika, filozofa i pravnika, pa se
alkoholizam različito kažnjavao, uglavnom prema autoritativnoj i
spiralističkoj koncepciji. Prema autoritativnoj koncepciji, pijanog
izvršioca krivičnog dela treba kazniti dvostruko strože od
izvršioca koji je to delo izvršio u treznom stanju. Dok prema
spiralističkoj teoriji, pijanstvo se smatralo kao olakšavajuća
okolnost. Ove različite koncepcije primenjivala su i srednjevekovna
zakonodavstva. Problem pijanstva ne tretira se na jedinstven način ni u
modernom zakonodavstvu, koje se razvija u XIX veku, a te se razlike
kreću od neuzimanja u obzir alkoholisanosti kao posebnog kriminogenog
uzročnika, pa preko olakšavajućih okolnosti, sve do posebnog
kažnjavanja samog akta pijanstva.[2] U savremenom zakonodavstvu, borba protiv
alkoholičarskog kriminaliteta je pooštrena primenom kazni, ili i
putem mera bezbednosti. U svetu a i kod nas, odgovarajući državni
organi i institucije preduzimaju niz preventivno-represivnih mera, kao
što su: prosvetno-kulturne, socijalno zdravstvene, ekonomske, pravne i
druge, u cilju da se alkoholizam i druge narkomanije spreče i suzbiju. Nije poštedjena gotovo ni jedna
čovekova aktivnost, pa ni saobraćaj od alkoholizma, kao veoma
značajnog socio-medicinskog problema. Saznanja o alkoholisanosti u
saobraćaju ukazuju na negativan uticaj alkohola na psiho-fizičku
sposobnost vozača i ponašanje u saobraćaju. Mnogi
teoretičari zastupaju i imaju usaglašeno mišljenje i
zapažanje da je alkoholisanost gotovo najveći vinovnik
saobraćajnih nesreća, te da bi se morale poznavati njegove osnovne
osobine i dejstva radi efikasnije borbe protiv alkoholizma. Alkoholi koji najčešće
čine glavni sastavni deo alkoholnog pića, pripadaju grupi
zasićenih jednohiroksilnih alkohola. Odgovarajući naziv za
alkoholni napitak je etil alkohol, ili tačnije etanol, zbog toga on ima
dominantnu ulogu u alkoholizmu uopšte. Zbog izuzetno široke upotrebe alkoholnog
pića, pod nazivom alkohol, uobičajeno se podrazumeva etil-alkohol.
Ekonomski interes u proizvodnji alkoholnih pića, sam je sebi svrha, a u
suprotnosti je sa većim interesima čovečanstva. Problem
konzumiranja alkoholnih pića, po stalnom porastu, po svojoj ozbiljnosti
i težini, još više zabrinjava obuhvatanjem svih slojeva
društva i svih uzrastnih grupa. Medjutim, danas su alkoholna pića
postala obavezni sastavni deo svih ceremonijala, najraznovrsnijih privatnih i
društvenih skupova, dogovora, susreta i zdravica. Raznovrsni motivi
konzumiranja alkoholnih pića potiskuju iz svesti posledice koje alkohol
donosi bilo kao akcidentogeni faktor, bilo kao neposredni ili posredni
uzročnik narušavanja ljudskog zdravlja. Alkohol iz pića dospeva u krv, a zatim
u sve organe i tkiva, taj proces naziva se resorpcija, a njegovo izbacivanje
naziva se eliminacija. Resorpcija alkohola zavisi od više
faktora, kao što su: anatomsko-fiziološko stanje sluzokože
digestivnog trakta, vrste i jačine alkoholnog pića, konzumiranja
alkoholnog pića na prazan ili pun želudac, vrste unete hrane itd. U
proseku resorpcija alkohola uzetog na prazan želudac završi se za
30-60 minuta, a redje do 90 minuta. Manja količina jakog alkoholnog
pića uzeta na prazan želudac brže se resorbuje, pošto se iz
pića 1 gram alkohola resorbuje za 0,5 do 1,5 minuta. To znači da bi
se alkohol iz jedne popijene čašice vinjaka u kojoj ima 12 gr
alkohola resorbovao u celosti za 6-18 minuta.[3] Brzina resorpcije alkoholnog pića
unetog posle unošenja obilne količine hrane, na pun želudac,
jako je usporena, a time i početni nadražaj na Razgradnja i eliminacija resorbovanog alkohola vrši se: q oksidacijom alkohola u jetri, q eliminacijom alkohola preko disajnih organa, q eliminacijom alkohola preko mokraćnih puteva i q eliminacijom alkohola preko kože, odnosno znojnih
žlezda. Razgradnja alkohola u jetri i njegova eliminacija preko organa za disanje, mokraćom i znojenjem u zavisnosti je od koncentracije alkohola u krvi, stanja i sposobnosti jetre kao i drugih činilaca. Zapravo brzina eliminacije alkohola iz ljudskog organizma je dosta različita i u zavisnosti je od mnogih faktora. Medjutim, mnogi autori smatraju da se alkohol eliminiše iz ljudskog organizma u principu oko 0,15 gram-promila u toku jednog časa. Ovaj faktor je veoma značajan u pravosudnoj praksi i to u slučajevima odredjivanja koncentracije alkohola u krvi nekoliko časova posle izvršenja krivičnog dela, što se dešava u saobraćajnoj delinkvenciji. Upravo, ukoliko se odredi koncentracija
alkohola u krvi učinioca krivičnog dela nakon nekoliko časova
posle izvršenja krivičnog dela, pomoću označenog faktora,
moguće je izračunati količinu alkohola u krvi u vreme
izvršenja krivičnog dela. Za odredjivanje koncentracije alkohola u
krvi koja je bila u vreme saobraćajnog udesa, a pri uzimanju krvi na
alkoholemiju nakon nekoliko časova posle udesa. Lukić i
Pejaković preporučuju sledeću formulu koja je u obeležavanju
pojednostavljena: A = B + C x t "A" označava koncentraciju alkohola u krvi
u vreme izvršenja krivičnog dela, odnosno saobraćajnog udesa. "B" označava koncentraciju alkohola u krvi
u vreme uzimanja krvi na pregled. "C" označava konstantu ili faktor
eliminacije alkohola. "t" označava proteklo vreme od delikta do
uzimanja krvi na alkoholemiju.[4] Svakako da je poznavanje procesa resorpcije
i eliminacije alkohola od izuzetne važnosti, ne samo za lekara
forenzičara, već i za pravnika pri rešavanju pravnih sporova u
vezi sa stanjem akutne alkoholisanosti. Ovaj značaj leži posebno u
odredjivanju važnih pravno relevantnih momenata u odredjivanju stepena
alkoholisanosti u momentu delikta i na bazi količine popijenog
alkoholnog pića. Ovo zbog toga, što se skoro redovno krv na analizu
uzima satima posle učinjenog delikta, te nadjena koncentracija alkohola
u krvi predstavlja stanje alkoholisanosti u vreme vadjenja krvi, a ne u vreme
izvršenja dela. S druge strane, često nedostaju bilo kakve analize
ili lekarski pregledi, te je pravnik nužno upućen da na bazi
prikupljenih podataka po konzumiranju alkohola traži
veštačenje alkoholisanosti kod počinioca dela. Sem toga,
pravnik mora poznavati bar osnovna dejstva alkohola na ljudski organizam da
bi razrešenje pravnog pitanja u vezi sa akutnom alkoholisanošću
mogao racionalno i ispravno ispitati i rešiti na najpravedniji
način. Bez obzira što alkohol deluje na sve
ćelije organizma, ipak dominantno je njegovo štetno dejstvo na
nervne ćelije, dovodeći do čitavog kompleksa poremećaja
centralnog nervnog sistema. U tome se sastoji osnovni značaj alkohola
kao kriminogenog faktora, naročito u saobraćajnoj delinkvenciji, s
toga postoji potreba kraćeg osvrta na poremećaje centralnog nervnog
sistema pod dejstvom alkohola. Ma koliko da nije definisan način
štetnog delovanja alkohola na centralni nervni sistem, izvesno je da
dugotrajna upotreba alkohola narušava funkciju mozga, dovodi do
različitih oboljenja i poremećaja naročito psihe.
Biološka pomeranja ličnosti bivaju praćena
karakterističnim reakcijama na unošenje alkohola i njegovo
izlučivanje. Svakodnevna upotreba alkohola kao rezultat navike, dovodi
alkoholičara u takvo psihičko i socijalno izvrnuto stanje da on
više ne vodi računa o posledicama za sebe lično, za svoju
porodicu, za svoj položaj u društvu i za druge ljude. Dominaciju
želje za alkoholnim pićem nad ljudskom psihom najjasnije opisuje
Džek London, kada navodi: "..... moj mozak nije bio u stanju da misli o bilo čemu, osim
jednog da se tamo, u drugom kraju sobe u vinskom podrumu nalazi "ječmeno zrno" .....". Dakle, alkoholizam je
bolest centralnog nervnog sistema koja za sobom povlači ozbiljna
oboljenja i drugih organa, koja ozbiljno ugrožavaju zdravlje i ljudski
život. Promene kod akutne alkoholisanosti ne moraju
potpuno i u svakom slučaju odgovarati visini koncentracije alkohola u
krvi, jer su te promene kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu
zavisne od mnogih faktora. S toga je apsolutno tačna šematizacija
alkoholisanosti nemoguća, već se svaki slučaj mora Pojedine osobe mogu biti urodjeno ili
stečeno preosetljive na alkohol, povremeno ili trajno. Izrazite simptome
pijanstva pri malim količinama alkohola Tako se na osnovu prosečne
koncentracije alkohola u krvi i njima odgovarajuće kliničke slike
uopšte, sa aspekta saobraćajne delinkvencije, svi poremećaji
koji nastaju pod dejstvom alkohola na organizam mogu svrstati u tri osnovne
grupe: Poremećaj strukture ličnosti, poremećaj percepcije i
psihomotorike i poremećaj funkcije čulnih organa. Ove
poremećaje mnogi autori uklapali su u različite brojčano
izražene šeme stepena alkoholisanosti, ali čini se najviše
je upotrebljavana takozvana srednja šema, koja se sagledava i ovom
prilikom. Do 0,5 promila alkohola u krvi, struktura
ličnosti počinje se menjati, ali ne primetno.
Najčešće se to izražava u povećanju euforije i
raspoloženja. Tim pre dolazi do ovoga ako se alkohol iz praznog
želudca brzo resorresorpcionoj fazi, nego što je u sporijoj
resorpciji u fazi eliminacije. Pri ovoj koncentraciji mogu se sresti prvi
netačni i nekoordinisani pokreti, te time i nekvalitetno izvodjenje
komplikovanih pokreta i radnji. Oštrina vida slabi, pa čak i pojava
nistagmusa može se zapaziti i pri ovoj koncentraciji, a kod nekih osoba
moguća je i pojava duple slike. Može doći i do sniženja
praga sluha, usled čega se promene zvuka ne zapažaju kao u treznom
stanju. U teoriji i praksi je prihvaćeno
mišljenje da se ne može odrediti donja granica procenta
alkoholisanosti koja bi vozača činila očigledno nesposobnim za
bezbednu vožnju. Naše pozitivno zakonodavstvo ne sankcioniše
ni kao prekršaj upravljanje motornim vozilom sa procentom alkoholisanosti
do 0,5 promila. Prema tome, i sa aspekta prakse i sa aspekta nauke, može
se sa sigurnošću konstatovati da procenat alkoholisanosti do 0,5
promila ne čini vozača nesposobnim za bezbednu vožnju.
Naša praksa ne poznaje slučaj da je vozač u alkoholisanom
stanju, sa procentom alkoholisanosti do zaključno sa 0,5 promila, od
strane suda ocenjen kao očigledno nesposoban za bezbednu vožnju. Pri koncentraciji alkohola u krvi od 0,5-1,5
promila dolazi do intenzivnijeg narušavanja funkcije mozga. Počinje
se gubiti kontinuitet misli, subjektivne procene i osećaj sve više
potiskuje objektivnost, počinje se gubiti samokontrola, pojačava se
sugestibilnost i emocionalnost, sve je izraženija razdražljivost,
opadaju i druge intelektualne funkcije i moći zapažanja,
subjektivno osećanje ličnih sposobnosti često rezultira brzim
i bravuroznim vožnjama, jer sve više raste samopouzdanje a slabi
samokontrola. Menja se sposobnost ličnosti da u odredjenoj situaciji
zapazi i primi pojedinačne
elemente i objedini ih u jednu doživljenu celinu. Iz takve
percepcije proizilaze najrazličitije motorne reakcije organizma sa
znatnim promenama kvaliteta. Povećava se opšti poremećaj
koordinacije pokreta i sve je češća nekoordiniranost izmedju
percepcije i psihomotorike. Poremećaj motorike je tako očigledan da
se u hodu može primetiti ataksija i nekoordiniranost pokreta, a pri
vožnji ovi poremećaji su još izrazitiji, te brzo dolazi do
udesa. Pri ovim koncentracijama, alkoholni nistagnus se može pojaviti u
trajanju od 1-15 i više sekundi. Osetljivost rožnjače se
smanjuje za oko dva puta a javlja se i proširenje zenica. Oslabljena je
sposobnost adaptacije na svetlost i tamu, a slabi sposobnost za raspoznavanje
boja. Čulna zapažanja su često pogrešna i sa mogućom
pojavom iluzija. Može se uopšte reći da vid slabi i kasni za
oko 30%, sluh za oko 40%. Koncentracija alkohola u krvi izvršioca
saobraćajne nezgode sa procentom od 0,5-1,5 promila alkohola,
najčešće se sreće u sudskoj praksi. U ovoj granici
alkoholisanosti, s obzirom na sve napred navedeno, sudovi su dužni da u
svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od propusta u vožnji
ocenjuju da li je vozač bio očigledno nesposoban za bezbednu
vožnju. Sudska praksa je različita pri utvrdjivanju očigledne nesposobnosti
za bezbednu vožnju, a obzirom na procenat alkoholisanosti. Sasvim je ovo
normalno, jer i uticaj alkohola kod različitih osoba je različit i
individualan. Okružni sud u Nišu u svojoj presudi K. 58/81,
našao je da je vozač šlepera sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,66
promila do 0,91 promila bio očigledno nesposoban za bezbednu
vožnju. Ovakvo stanovište prvostepenog suda prihvatio je
i Vrhovni sud Srbije, koji je potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud Srbije u presudi Kž.
367/84, zauzeo je isto stanovište, kada je vožnju vozača sa
koncentracijom alkohola od 0,97 promila okvalifikovao kao očiglednu
nesposbnost za bezbednu vožnju, a u obrazloženju je naveo: "Ne može se prihvatiti ni navod žalbe
da je koncentracija alkohola u krvi optuženog bila tako mala da se ne
može zaključiti da je on bio očigledno nesposoban za bezbednu
vožnju. Ovo iz razloga što je otpornost organizma na alkohol
individualna stvar, a kod optuženog je pri neposrednom pregledu koji je
izvršen tri sata i četrdeset minuta posle udesa, konstatovana laka
nesigurnost u hodu, na osnovu čega je prvostepeni sud pravilno
zaključio da je optuženi sa dozom od 0,97 promila alkohola u krvi
bio nesposoban za bezbednu vožnju". U pogledu vinosti Vrhovni sud Srbije u istoj presudi navodi: "Pravilno je prvostepeni sud zaključio i da je
optuženi postupio sa eventualnim umišljajem i obzirom da je
optuženi u alkoholisanom stanju upravljao vozilom, a kao vozač je
znao da u takvom stanju može izazvati saobraćajnu nezgodu,
našta je vozeći u uslovima noćne vožnje 90 km na čas
i pristao, držeći olako da do teže posledice neće
doći, ali je ona, u konkretnom slučaju nastupila tako što je
jedan njegov saputnik izgubio život". Pitanje očigledne nesposobnosti za
bezbednu vožnju je pravna kategorija i odgovor da li je neko
očigledno nesposoban za bezbednu vožnju može dati samo sud.
Ovaj stav proizilazi iz odluke Saveznog suda Kzs-59/79 i Vrhovnog suda Srbije
Kž. 1228/78, koji navode da je sud obavezan da navede i utvrdi sve U svojoj presudi K-58/81, Okružni sud u Nišu navodi: "Radi utvrdjivanja uzročnosti izmedju propusta
u vožnji optuženog U.F. i alkoholisanosti istog, utvrdjeni su i
drugi postupci u vožnji optuženog i to: na mestu gde je došlo
do nezgode važi opšte ograničenje brzine na 60 km na čas.
Optuženi je prema priznanju u zapisniku kod istražnog sudije
prilikom prvog saslušanja izjavio da je vozio oko 70 km na čas na
odstojanju iza šlepera, koji se kretao iza njega, na oko 30 metara.
Imajući u vidu ove dve činjenice i činjenicu da je
optuženi neposredno pre nezgode vozio kroz tunel koji je
saobraćajnim znakom vidno obeležen da je visina 4,20 metara, a
znajući da je njegovo vozilo visine 4 metara, sud nalazi da su ovi propusti
prethodili prelasku na levu saobraćajnu traku, tj. vožnju sredinom
tunela. Naime, kako je to utvrdjeno zapisnikom o uvidjaju, vozilo
optuženog je visoko 4 metara, a tunel je visok 4,20. Pri brzini od 70 km
na čas, a imajući u vidu visinsku razliku izmedju vozila i tunela,
sud nalazi da je vožnja sredinom tunela uslovljena napred navedenim
propustima, u vožnji optuženog. Svi napred konstatovani propusti i
nepropisnosti u vožnji optuženog su, prema nalazu suda, posledica
vožnje u alkoholisanom stanju pripitosti. Naime, sud prihvata nalaz i
mišljenje veštaka R.J. o dejstvu nadjene količine alkohola kod
normalnih osoba, pa samim tim i kod optuženog". Medjutim, iako su sudovi dužni da
postupaju ovako, u praksi se nailazi i na drugačija postupanja. Tako, u
nekim slučajevima sudovi ne daju obrazloženje o očiglednoj
nesposobnosti za bezbednu vožnju i ne izvodi se dokaz
veštačenjem kako npr. koncentracija alkohola od 1,58 promila
utiče na vozača, već se polazeći od činjenice da je
ovakva koncentracija utvrdjena zapisnikom o utvrdjivanju stanja alkoholisanosti
smatra dovoljna sama za sebe i da kao takva ukazuje na očiglednu
nesposobnost za bezbednu vožnju. Medjutim, ovakav stav je pogrešan
i takve presude se u drugostepenom postupku ukidaju i prvostepenom sudu se
nalaže da je obavezan da utvrdi i u presudi obrazloži stanje
očigledne nesposobnosti za bezbednu vožnju. Suprotno napred navedenim primerima, Vrhovni sud Crne Gore u odluci Kž. 65/79 je našao: "Koncentracija alkohola od 1,33 promila u krvi koja je u
uzročnoj vezi sa nastupelom posledicom, nije u potpunosti onesposobila
optuženog za vožnju, već je negativno uticala na reflekse i
sposobnost reagovanja i blagovremenog preduzimanja potrebnih radnji, te
pošto nije nastupila očigledna nesposobnost za bezbednu vožnju,
ostvareno je osnovno krivično delo ugrožavanje saobraćaja čl. 185 stav 1 KZ
Crne Gore". Pri koncentraciji alkohola u krvi od 1,5-2,5
promila, svest sve više i dublje zapada u izmaglicu i povremeno
može da se izgubi. Gubi se svaka samokontrola i samokritika, a
objektivno procenjivanje situacije nemoguće je. Tada dolazi do vremenske
i prostorne dezorjentacije, izražena je dremljivost i pospanost, javlja
se muka i povraćanje. Napred izneti poremećaji u ovom stepenu
alkoholisanosti su mnogo izraženiji sa bitnim umanjenjem percepcije i
psihomotorike. Sve češće se vide duple slike predmeta i sve je
manja mogućnost razlikovanja boja a bitno je otežana adaptacija na
svetlost i tamu. Sluh je oslabljen i češće je pogrešno
shvatanje zvuka i zvučnih signala. Javlja se sve veća malaksalost,
nestabilnost hoda i primetno teturanje. Kao što ne postoji saglasnost o donjoj
granici nesposobnosti za bezbednu vožnju, tako ne postoji saglasnost u
praksi i literaturi o gornjoj granici stepena alkoholisanosti kao uzroka
očigledne nesposobnosti za bezbednu vožnju. Tako, B. Čejović navodi: "Prihvatljivo se smatra ono rešenje po kome
procenat od 1,5 promila alkohola u krvi predstavlja otprilike onu granicu
posle koje vozač postaje očigledno nesposobnim za bezbednu
vožnju".[5] Sa sigurnošću se ovakvo
stanovište ne može ni prihvatiti, niti odbaciti, jer se većina
autora, a što potvrdjuje i sudska praksa slaže da očiglednu
nesposobnost za bezbednu vožnju treba utvrdjivati i kod osoba sa
koncentracijom alkohola od 1,5 do 2,5 promila. Vrhovni sud Crne Gore u presudi Kž.
178/78, nalazi da koncentracija alkohola u krvi d 1,84 promila nije
okrivljenog u tom krivičnom predmetu učinila očigledno
nesposobnim za bezbednu vožnju. S toga, ovaj kao i drugi primeri sudske prakse
ukazuju da je utvrdjivanje očigledne nesposobnosti za bezbednu
vožnju pravno, ali i konkretno faktičko pitanje, koje se razlikuje
od jedne do druge individue. Pri koncentraciji alkohola u krvi od 2,5-3,5
promila dolazi do sve češćeg i dužeg prekida svesti,
dolazi do nemogućnosti toka misli i bitno oslabljenog zapažanja,
koncentracije i pažnje. Percepcija svih zapažanja se povremeno u
potpunosti gubi, javlja se često mučnina i povraćanje, zatim
duboki san, a kod nepriviknutih na alkohol dolazi i do kome. Javlja se
psihomotorna i muskulomotorna uzetost. Ataksija je u toj meri izražena
da pri hodu nastaje nestabilnost, teturanje i posrtanje. Skoro redovno vide
se duple slike predmeta a i skoro redovno postoji neraspoznavanje boja i
znakova. Zvuk i zvučni signali se ili ne čuju ili se pogrešno
shvataju. Čulne funkcije su toliko oslabljene da se odvijaju tako
usporeno kao u snu. Ukoliko se uzme da je granica alkoholisanosti izmedju 1,5 do 2,5
promila alkohola u krvi ona u kojoj treba utvrdjivati očiglednu
nesposobnost za bezbednu vožnju, što se može prihvatiti kao
osnovano, u tom slučaju granicu iznad 2,5 promila alkohola treba
smatrati kao gornju granicu. U odnosu na gornju granicu, kada je u pitanju
alkoholisanost iznad 2,5 promila, sudsko-medicinska i sudsko-psihijatrijska
nauka stoje na stanovištu da svaka osoba, koja upravlja vozilom u stanju
teške opijenosti kojoj odgovara koncentracija alkohola u krvi od Sa drugačijim naučnim shvatanjem
ili pak sudskom odlukom, nismo se sreli ni u literaturi a ni u praksi. Koncentracija alkohola u krvi preko 3,5
promila dovodi do tipičnog toksičnog stanja organizma, koje se u
zavisnosti od osobe i od visine koncentracije može završiti
smrću. Dakle, teška opijenost je veći
stadijum od očigledne nesposobnosti za bezbednu vožnju, a
koncentracija alkohola iznad 3,5 promila je toksično stanje i mnogo
veći stepen nesposobnosti od teške opijenosti. Ovaj stepen alkoholisanosti,
kao i teška opijenost mogu biti samo interesantni za ocenu
umišljaja optuženog u odnosu na činjenicu da je znao da mu
predstoji vožnja. Navedena uopštena šema akutne
alkoholisanosti morala bi pretrpeti manja ili veća odstupanja u
pojedinim konkretnim slučajevima. Neophodno je navesti da se prag
pojedinih simptoma pijanstva može povisiti kod osoba naviknutih na
alkohol i obratno, kod nenaviknutih sniziti. Takodje, mora se imati u vidu da
alkohol i u koncentraciji do 0,5 promila može imati negativno dejstvo na
efikasnost u vožnji, čak i kod osoba koje su tolerantne na alkohol,
u slučaju da se alkohol konzumira pod odredjenim nepovoljnim
okolnostima. S tim u vezi, svaka šematizacija
alkoholisanosti samo je orjentaciona, sa najčešćim pojavama
simptoma akutne alkoholisanosti, ali ne i precizna, niti važeća za
svaki konkretan slučaj, te se svaki slučaj alkoholne delinkvencije
mora posebno sagledavati u kontekstu svih za to relevantnih činilaca. U vezi sa alkoholisanošću
vozača, izvršeno je istraživanje na području
Braničevskog okruga sa sedištem u Požarevcu, te su
proučeni odredjeni podaci koji se odnose na uticaj alkohola kao uzroka
saobraćajnih nezgoda i njegove zastupljenosti u strukturi krivičnih
dela, podaci su se odnosili na uticaj alkohola kao izazivača
saobraćajnih nezgoda (period 1988-1993. godina) koji se odnose na
utvrdjeno stanje alkoholisanosti vozača hemijskom analizom krvi na
alkohol, ili lekarskim pregledom, a gde istražnim radnjama drugi uzroci
nezgode nisu utvrdjeni, te je zaključeno da je broj saobraćajnih nezgoda
izvršenih pod uticajem alkohola predstavlja osobe kod kojih je
alkoholemija bila uzrok saobraćajnih nezgoda, i dolazi se do
zaključka da je broj ovih saobraćajnih nezgoda u opadanju. Tako, po
procentualnoj zastupljenosti alkoholizam kao uzrok saobraćajnih nezgoda
kretao se za istraživani period u proseku od 10,4%.[6] Isto tako, uočljivo je da je
alkoholizam na ovom području kao uzrok saobraćajnih nezgoda na
drugom mestu, odmah iza nepropisne vožnje. Može se reći da je alkohol, ne
samo neposredni, već i posredni vinovnik saobraćajnih nezgoda.
Oboleli alkoholisani vozači amateri u konkretnoj Takodje, prilikom istraživanja
došlo se do podataka da su vremenske i atmosferske prilike u kojima su
se dogodile saobraćajne nezgode gde je uzrok alkoholisanost,
najveći broj saobraćajnih nezgoda dogodio se pri suvom i vedrom
vremenu, zatim pri suvom i oblačnom vremenu, pa tek iza toga prilikom
loših vremenskih uslova. Izvesno je da se ovakvo stanje poklapa sa
drugim uzročnicima saobraćajnih nezgoda, što je najviše
vezano za brzu vožnju. Uopšte uzev, najveći broj
izvršenih krivičnih dela protiv javnog saobraćaja gde je u
pitanju alkoholizam zauzima drugo mesto, odmah iza nepropisne vožnje.
Treba imati u vidu da alkoholisani vozači u slučajevima kada nemaju
ozbiljnije povrede i veće materijalne štete i ne prijavljuju takve
saobraćajne nezgode, koje se ne evidentiraju ili pak u onim
slučajevima kada vozači u alkoholisanom stanju pobegnu sa mesta
dogadjaja do otrežnjenja. Osim toga, stanje mamurluka u kome nema
alkohola u krvi, ili ga pak ima u malim količinama, a koje se samo
izuzetno retko verifikuje, često je značajan uzrok
saobraćajnih nezgoda sa različitim posledicama. Inače, uzev uopšte alkoholizam se
ističe kao izuzetno značajan uzrok saobraćajnih nezgoda, kako
u domaćoj, tako i u stranoj literaturi. Cilj ovoga rada nije bio samo faktografski
prilaz odredjenih činjenica, već odredjeni pokušaj da se
doprinese iznalaženju preventivnih i drugih mera radi suzbijanja
alkoholizma. Izvesno je da je alkoholizam društveno
opasna pojava, te mu sa tog stanovišta i treba prilaziti. Poznavanje i
proučavanje uzroka ove štetne društvene pojave omogućava
preduzimanje neophodnih mera da do te pojave ne dodje i da se time što
više izbegne borba sa posledicama tako opasne društvene pojave. Konačno, može se zaključiti
da se protiv ove, jedne od najopasnijih pojava društvo treba boriti svim
za to raspoloživim sredsvima, imajući pri tome u vidu opasnosti
koje sa sobom nosi alkoholizam vozača. |
U Žagubici, 03. februara 1997. godine mr Dragan Ilić |
Postavqeno na Sajt |
16.12.2001. godine |
|
Broj reči |
4253 |
|
Rad pripremio za sajt Jovan Stanojević |
[1]. Ljubiša Jovanović: Alkoholizam i kriminalitet u Beogradu,
Univerzitet u Nišu, 1971. godine, str. 253.
[2]. Ljubiša Jovanović: op. cit. str. 259.
[3]. M. Lukić i V. Otašević: Značaj alkohola, zamora,
medikamenata i oboljenja u saobraćaju na putevima, "Gradina",
Niš, 1973. godine, str. 33.
[4]. Božidar Krstić: Sudska psihijatrija,
"Litopapir",Čačak, 1990. godine, str. 129-130.
[5]. Bora Čejović: Krivično pravo u sudskoj praksi, posebni
deo, Druga knjiga, Jugoslovenski zavod za produktivnost rada, Beograd, 1986.
godine, str. 919.
[6] D. Ilić, Teška dela protiv bezbednosti javnog
saobraæaja, magistarska teza, Pravni fakultet Kragujevac, 1995. godine,
str. 125.